De Brevitate Vitae

06 travanj 2014

Ostati ili otići?

Često je odgovor težak. Osobito ako se radi o mjestu župana. Ili županice. Budući da mnogi hrvatski političari kao uzor navode države sjeverne Europe, prisjetimo se prošlogodišnjeg događaja: u Latviji je čak premijer dao ostavku zbog urušavanja krova. Bez obzira nalazi li se u pozadini strah od sankcija za korupciju ili osjećaj moralne odgovornosti, pametno je otići na vrijeme, značilo to i u zadnji čas. No daleko je Latvija.

U Hrvatskoj, kad sjedneš na stolac, uzmi sve ili ništa. Ionako je „bilo zapravo ovako“, a „mislili smo“ i „nismo znali“. Opravdanje uvijek postoji. Ali nije svako i opravdano. I djeca mogu objasniti prepisivanje u školi - žele bolje ocjene. Logično je onda prepisivati diplomski ili jednostavnije kupiti diplomu, za bolje radno mjesto i bolji život, zar ne? Reklo bi se „stariji-pametniji“, ali sve je relativno.

Dakle hrvatsko rješenje je: ostati dok ne uzmeš što možeš, a otići ako treba drugdje uzeti. Pa, ako ništa drugo, praktično je. Kao i ostanak mladih školovanih ljudi u Hrvatskoj. Jer svakako bi bilo lijepo da joj se vrati ono što je u njih tijekom školovanja uložila. Koliko god to bilo. Ali možda se mogu vratiti kao investitori i tako vratiti svim dobrim ljudima. I hrvatskim ljepotama. Ili ih kupiti, kad se već sve rasprodaje, pa neka barem ostane in the family, među Hrvatima.
Argumenti za ostanak mogu biti čvrsti, ali oni poput „ovo je moj dom“ i „Hrvatska je prekrasna“ ne znače nužno i bolji život. Samo od zraka se ne živi. Neophodan je, barem dok ne razvijemo škrge jer ledenjaci se tope, ali nije dovoljan. Hrvatska može biti moj dom i dok ne živim u njoj, jer dom je gdje je srce, i dalje može imati jezera i šume i more, ali i veze i korupciju. Nadam se ovog posljednjeg ubuduće sve manje. S druge strane i tih veza ima svugdje, nismo baš specifični u svijetu. Prosječni hrvatski mentalitet, čast mnogim iznimkama, zato je. Kad profesor, doktor, stranac, u ovom slučaju Amerikanac, javi studentima kojima predaje na fakultetu Sveučilišta u Zagrebu da dolazak na predavanje nije obavezan, čudno mu je kad se pojavi dvoje ili troje ljudi. Jer u SAD-u nema toga. Barem ne previše. Treba li, dakle, biti čudno što je netko uopće došao ili što ostali nisu? Ili svi znaju sve ili ih ne zanima nešto što ne znaju. Možda je kolegij zapravo beskoristan, pa čemu da trošimo svoje dragocjeno vrijeme? Ionako nismo tu da učimo, nego da dobijemo diplome. A onda umjesto „Gaudeamus Igitur“ pjevajmo „should I stay or should I go?“. Barem dok ne napravimo hrvatsku verziju. sretan


(http://srednja.hr/Studenti/Vijesti/Profesija-student-Ovi-znakovi-pokazuju-da-jos-niste-spremni-za-diplomu)


Iva RO

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.