MALTA

05 lipanj 2014

Plavo, prostrano i mirno. Uzbuđenje i opuštenost u isto vrijeme.


Bilo bi najljepše u ovo vrijeme biti ponovo tamo. Jest da je hrvatska obala, hrvatska obala, al' ovo je Malta.
Usred Mediterana, Sredozemlja, Međuzemlja, između obale Sicilije i Libije - Malta, Gozo, Camino i tisuće malih otočića. Ne baš tisuće, al puno.

Bogata povijest, multikulti - život Zapada i Mediterana, poseban arhitektonski stil po kojem se Malta prepoznaje. Možda ne ak niste proguglali ili bili, ali jednom kad se vidi, skuži se - nježna krem boja boja breskve ili petit beure keksa, vitice, kupole, svodovi , kule i svašta nešto za arabian night. S druge strane engleski jezik koji je uz malteški službeni i vožnja na lijevoj strani ceste tipično britanski pa nije čudno da ima puno umirovljenih Engleza/Britanaca na otoku.

Idealna klima (ako smatramo 25 stupnjeva idealnim) za kupanje, samo po mogućnosti izbjegavajte plaže di piše da su meduze, ali i pazite na one di to ne piše, evo mene su tamo dvije našle, a bila je cijela ekipa yo kraj mene. I oprez morski psi. Mislim, nisam vidjela, al ih sigurno ima.

Luke su posvuda, dobro, one veće su tu i tamo jel, al ipak je ovo otok pa ima svoja najvažnija pristaništa istaknuta. Otok Malta može se relativno brzo istražiti, uzevši u obzir da je manji od Korčule. Ali naravno, uvijek neke stvari ostanu skrivene i uvijek se može nešto propustiti.

Po otoku voze busevi, između otoka brodovi ko bi reko, priča se engleski, najmanji problem je snaći se.
Ljudi su pristupačni definitivno, ali ih se u popodnevnim satima ne vidi puno. Na Malti se, naime, svi pridržavaju sieste pa niti trgovine u to vrijeme ne rade! Dakle između otprilike 13 i 15 sati snađi se d*uže!
U svakom slučaju, povijesnih znamenitosti ima dovoljno da se nakon pogledanog stigne raditi baš ništa!

Valetta je glavni grad Malte. Okružena je prekrasnim zidinama koje su izgradili križari još sredinom 16. stoljeća. Barrakka Gardens, vrtovi jel, prekrasnost jedna, i prekrasan pogled na luku, neuobičajenog imena - Grand Harbour. Tu su i mnoge građevine koje svaki pravi turist treba vidjeti – Katedrala sv.Ivana koju su također gradili vitezovi.
Dobro, teško oni, oni sdu valjda naredili. Al sve se više manje vrti oko njih, pa tako postoji i Viteška palača.

Mosto je gradić usred otoka i tu se nalazi crkva koja ima jednu od većih kupola svijeta. I sigurno ima svašta nešto još , možda google zna. Al ovo je lijepo. E onda tu je i Mdina, to je parti e parti. Stara je prijestolnica Malte, a danas je zapravo poznata po tome :) a pogled tu je, kažu, lijep, al sa svakog zagorskog brda je ljepši.


I super je otić i u tvornicu stakla pa vidjet na licu mjesta kak se izrađuje, a i bilo je lijepih stvari za vidjet.


Blue Grotto je vjerojatno jedan od ljepših prizora ikada igdje, time i na prekrasnšću obilnom Maltom. Ovo su morske spilje, a zbog sunčevih zraka koje prolaze kroz vodu, pokazuju 50shades of blue. Bila je kulisa i za neke scene u Troji te Igri prijestolja i zbilja je kak se kaže must see.


Drugi važniji otok je Gozo. Prema legendi, tu je nimfa Kalipso začarala Odiseja i držala ga u zatočeništvu 7 godina. Koja romantika. Makar, možda sam nije htio otić pa za sve optužio nju, tipično. Ma ima i tu svašta za vidjet, uglavnom se radi o crkvama, zapravo na otocima je otprillike jedna crkva na svakih 1000 stanovnika što baš i nije malo...

PARTI evo i tog, prava St. Julian, party na svakom koraku. Cijeli grad je parti grad. Klubova ima, letci se dijele, cuge kolko oćeš. Stranci i strankinje, domaćih isto, odlično i za svačiji ukus.

HRANA hrana to su morske životinje hobotnice i tune. I zečevi. Ne morski. I sve što je tipično morsko, mediteransko i dalmatinsko zapravo - masline, kozji sir, ribe. Varijacije na temu, ali svakako jako fino. Posvuda se može naručiti i tipična engleska hrana i posebno omiljen doručak. A slatkiši, e pa &elwa tat-Tork tako si fin ili fina dakle slatko i bademi ma super!


I eto, za vruće ljetne mjesece idealan odmor. Ja bih opet. Prva priliko dođi više!
Prekrasno za opustit se, plivat u moru, il u bazenu na vrhu zgrade s koktelom... Ma Mediteran diš više!

Za sve ostale informacije tu je google

IvaRO

Dolan et Cannes

02 lipanj 2014

Jedan od najglamuroznijih filmskih festivala, onaj u Cannesu otvoren je filmom "Grace od Monaka". Osim njega, najzanimjiviji filmovi bili su Clouds of Sils Maria, Maps to the Stars, Saint Laurent, Two Days, One Night, Lost River te mnogi drugi.
Osim satira, društvenih drama i umjetničkih hvalospjeva, na popisu se našao i prvi film koji je režirao Ryan Gosling.


http://twitchfilm.com/2012/05/xavier-dolan-announces-his-fourth-film-tom-a-la-ferme.html

Podijeljene su mnoge nagrade, a između ostalih, nagrada žirija pripala je Xavier Dolanu s flimom "Mommy".

http://blogs.indiewire.com/bent/heres-the-provocative-official-poster-for-xavier-dolans-mommy-20140518

Tu “utješnu palmu” - podijelio je s najstarijim filmašem u Cannesu - Jean-Lucom Godardom.

Xavier Dolan je 25-godišnjak koji je u vrlo ranoj dobi postao hvaljen. "Mommy" je nastavak njegova debitanskog filma “Ubio sam svoju majku” koji je snimio kad je imao samo 21 godinu. Taj je film prikaz i na ZFF-u prije nekoliko godina, a prikazuje njegov život sa zapravo prilično dosadnom majkom. No nastavak govori o samoj majci i njenom viđenju situacije jer je upravo njen sin taj koji čini njen život "dosadnim". Uvjetno rečeno jer ona pak smatra da joj nikad nije dosadno budući da sa sinom prolazi kroz psihijatrije, policiju i pedagoške službe.

No ono što izdvaja Nolana iz hrpe drugih mladih redatelja, osim neobičnog prikaza sasvim uobičajenih tema, je način snimanja - slow motion, glumački stil i glazba.

Osobno mi se najviše svidio film Les amours imaginaires iliti Heartbeats koja prati priču dvoje prijatelja, cure i dečka, koji se oboje zaljube u istog dečka. Ovdje je pak prisutna i jedna za našu Hrvatsku tabu tema, a prikazuje stvarne osjećaje i dileme mladih ljudi u traženju ljubavi, a s druge strane u očuvanju prijateljstva.

Les Amours

U svakom slučaju, izborom tema i njihovom obradom te zasluženom canneskom nagradom, stekao je fanove i poziciju na svjetskoj sceni koju će, nadam se, još dugo i držati baš kao što ju još uvijek drži neponovljivi Jean-Luc Godard.


IvaRO

Schindlerova lista

30 svibanj 2014


Gospodin Branko Lustig uvršten je na listu 50 najznačajnijih filmskih producenata svih vremena što ga ujedno čini i jednim od najuspješnijih hollywoodskih te hrvatskih producenata. On je dobitnik je dvaju Oscara i Globusa, dvije BAFTA-e, dvaju Emmyja te mnogih drugih nagrada, Hrvat koji se nakon više od dvadeset i pet godina života i rada u Los Angelesu, vratio u Zagreb.


http://static.nacional.hr/img/76c6f5bb393ff3e0232f9d2b9901f0c7_700x550.jpg

Posljednih se osam godina posvetio radu na godišnjem Festivalu tolerancije u Zagrebu koji se ove godine održavao od 18. do 24. svibnja u kinima Europa i Tuškanac. Važno mu je, kaže, da ljudi ne zaborave i da budu upozoreni na sve što se dešavalo tijekom Drugoga svjetskog rata i kakvu su sudbinu doživljavali Židovi te tada marginalizirane skupine ljudi. A najbolji način za edukaciju su upravo filmovi o toleranciji. Gospodin Lustig je proživio je i preživio užase koncentracijskih logora Auschwitz, Dora-Mittelbau i Bergen-Belsen u koji je stigao sa samo 12 godina. Nažalost, ali i upravo zahvaljujući tome, najbolje zna kako su izgledali dani u takvim logorima pa je film Schindlerova lista dijelom temeljen i na njegovim sjećanjima.


http://fromdirectorstevenspielberg.tumblr.com/schindlers-list

Festival tolerancije je ove godine bio posvećen upravo dvadesetoj obljetnici Schindlerove liste. Poseban gost festivala bio je i poznati glumac ovoga filma, Ralph Fiennes. On je u četvrtak, 22.svibnja, na svečanoj projekciji filma u kinu Europa, izjavio da je posebno ponosan što ni nakon 20 godina film ne gubi svoju snagu. Odgovarao je na pitanja publike i prisjećao se mnogih anegdota zajedno s gospodinom Lustigom. On je pak istaknuo da ovo 8. festivalsko izdanje ponovo u fokus stavlja značenje tolerancije u okvirima stradanja i borbe za život. Tijekom sedam dana festivala bilo je prikazano više od 70 dokumentaraca i igranih filmova poput „Victor Young Perez“ Jaquesa Quanichea, „Posljedice“ Wladyslawa Pasikowskog te „Iskonsko zlo“ oscarovca Stefana Ruzowitzkog i „Past će noć“ Andre Singera.

Festival tolerancije

Na ne tako davnom predavanju na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu koje je održao gospodin Lustig, početkom prosinca 2013., istaknuo je da za svoj životni put najviše može zahvaliti sreći. Najviše sreći koja ga je spasila iz konc-logora. Mnogo godina kasnije, sedamdesetih, ponovo ga je pratila kad je u Americi sreo Stevena Spielberga s kojim je napravio film Schindlerova lista, a kasnije i film Gladijator s Ridleyjem Scottom, nakon čega su slijedili i Hannibal, Kraljevstvo nebesko, Dobra godina... Još jedan uspješan je i Pad crnog jastreba za kojeg i danas smatra da je zavrijedio Oscara. U Hollywood je otišao nakon mjesta pomoćnika redatelja i producenta serija Jadran filma Vjetrovi rata i Rat i sjećanja te nakon jednog od njemu najdražih projekata snimanih u Zagrebu, američkog Guslača na krovu.

Za razliku od nekadašnje, s mnoštvom kvalitetnih filmova i glumaca te izvanrednih filmskih radnika (primjerice statista ili radnika na scenografiji), istaknuo je da je današnja - daleko od kvalitete. Od loših scenarija mnogih serija, nedovoljno kvalitetnih glumaca i izvedbi pa do krivog načina raspodjele budžeta i usmjerenosti na kvantitetu više nego na kvalitetu filmova. Stoga ono malo redateljskih talenata, scenarista i glumaca, kaže, teško može ostvariti svoj potencijal, ali baš zbog malog budžeta kojim raspolažu, vrijedni su divljenja.

Film Schindlerova lista nije sniman s malim budžetom, niti je malo zaradio. Proglašen je jednim od najboljih fimova i osvojio sedam nagrada Oscar, uključujući one za najbolji film, redatelja i glazbu. Američki filmski institut ga je 2007. postavio na osmo mjesto liste stotinu najboljih američkih filmova svih vremena. Uza sve to, iz godine u godinu njegova edukacijska vrijednost raste i generacijama pokazuje važnost tolerancije, baš kao i zagrebački Festival na kojem je ove godine proslavio rođendan.

IvaRalicaOrečić

FONTANA MLADOSTI

26 svibanj 2014

Imati 70 godina, a izgledati desetljećima mlađe, san je mnogih žena. Mnogih osoba točnije.


(http://www.polyvore.com/cgi/img-thing?.out=jpg&size=l&tid=18953286)

Moguće, ali kako?

Jednostavno, zdrava prehrana. I nije zdrava na način „ pa pojedem ja ribu tu i tamo, al ne volim baš blitvu, kaj ću kad je mama radila janjetinu u nedjelju, al popiješ kole pa ti to sve izgrize“, moš mislit. Dakle, možda i nije tako jednostavno...

Nedavno sam pogledala kratki prilog o 70-godišnjoj ženi koja zbilja izgleda kao da je desetljećima mlađa, kao da ima 30, aj možda 35. Ali odlično izgleda. No ono što je važnije jest da je puna energije i ne uzima nikakve lijekove ni tablete. A u osmom je desetljeću!

Njeno ime je Annette Larkins i sadi povrće, voće i ljekovito bilje u vlastitom vrtu, radi prirodne sokove i sakuplja kišnicu. Ona je veganka, ali na to se navikavala godinama, stoga nije baš nešto što se može postići od danas do sutra. Barem ne lako. No na zdravu prehranu, u što može biti uključeno i meso ili vegetarijanski, ne nužno i veganski, proizvodi, se može prijeći odmah sada. Priroda je ta koja nas može izliječiti i poboljšati život. Što više voća, povrća i sve ostale „zelenjave“ na što roditelji upozoravaju svoju djecu, znači zbilja- zdravo. Zdravo tijelo, zdrav duh i tak to. Al nema bolesti, ili su barem smanjene mogućnosti, a izgled nikad bolji.

http://themindunleashed.org/2014/03/70-year-old-looks-30-reveals-fountain-youth.html

Također u svemu tome postoji i „caka“, nije svako povrće puno vitamina. Ono industrijski uzgajano najčešće je u startu zakinuto za vitamine. Stoga je najbolje rješenje vlastiti vrt ili barem pokoja tegla.


(http://www.watchmyfoodgrow.com/backyard-garden/bushels-of-broccoli-from-my-vegetable-garden/)

Ista je stvar i s kremama, losionima, gelovima za tuširanje i ostaloj kozmetici. I tu je kozmetička industrija puno učinila. Za sebe.

U mnoštvu tih proizvoda nalaze se sastojci poput naftnih derivata. Mnogi od njih su kancerogeni, no u određenoj mjeri. Tu spadaju i vazelin, petrolej i parafin, a upravo oni čine kožu „baršunastom“. No srećom najčešće izazivaju „samo“ alergijske reakcije. Zato su tu ostali prirodni alternativni sastojci kao biljna ulja i biljni voskovi. Sve u prirodi ima svoju namjenu, ali nije sve za sve. Kancerogeno djelovanje imaju i neki sastojci čak i najskupljih parfema. E tu je zeznuto, kak sad doma napravit Chanel Mademoiselle? Možda ove sastojke progurat pa kaj sad... ali tu su zato super eterična mirisna ulja!

Propylene glycol je čest sastojak koji prodire u kožu i vlaži ju. Bolji je nego glicerin, ali mu je upotreba ipak smanjena jer se smatra da ima neurotoksično djelovanje. Umjesto njega se u losionima za bebe, dezodoransima u spreju, dekorativnoj kozmetici, vodicama za usta itd. koriste sigurniji butylene i polyethylene glycol. Oke ima puno toga za pamtit kaj ne koristit, al kaj kad zbilja ima puno toga, nisam ja radila kreme.

A sad oni kojih se kozmetika u posljednje vrijeme naveliko rješava – parabeni. Grupa kemijskih konzervansa često povezivana s karcinomom dojke. To su methyl-, propylparaben i butylparaben, oni su dakle veliki ne. Danas se sve više ističu proizvodi koji nemaju ili su izuzeli paraben iz sastojaka, pa ono, čitajmo zajedno na poleđini proizvoda.


(http://educaskin.blogspot.com/2012/06/is-paraben-free-way-to-be.html)

Formaldehidi, jedna od opasnijih kemikalija i definitivno kancerogena, a nalazi se u, damn, lakovima za nokte. Nejde ni to baš iz prve u kućnoj radionici... Ne navodi se kao formaldehid, a služi kao konzervans, zato mnogi kozmetički proizvodi traju dulje no što bi zbilja trebali. Pseudonimi sadrže riječ „form“, dakle formalin, formalith itd., a imidazolidinil urea ga oslobađa na određenim temperaturama kao nusproizvod. Alternativa su prirodni konzervansi – eterična ulja jeej!

Peti je „ne“ phenoxyethanol, aromatični eter koji se koristi zbog i radi mirisa, neka ga istraživanja smatraju sigurnim, a druga kažu da smanjuje plodnost. Super istraživanja, svaka čast. No, ovo je alkohol pa može djelovati iritirajuće. A sad, kap alkohola više manje ili?

Octyl methoxycinnamate je kemijski zaštitni faktor, ali i on se povezuje s rakom kože i iritirajuće djeluje na oči i kožu. Koristi se u losionima za sunčanje, ali se i on prirodno nakuplja pa je prema nekim istraživanjima siguran sastojak. Bar u smanjenoj količini, ali ništa previše ionako nije dobro.

Natrij lauryl sulfate uzrokuje suhu kožu, a nalazi se u pastama za zube i kremama i tak to. A može izazvati i promjenu DNK, šta? Al eto, kažu da može. Nešto kao Černobil u malom. Al to se odnosi na prečesto korištenje, stoga tu i tamo prožvakati listić recimo mente, osobni izvor kaže da je dobra zamjena, pa zašto ne probati?

priroda nam ionako pruža sve potrebno, a može i prirodnu kozmetiku, bez štetnih sastojaka...



Za više informacija o prirodnoj kozmetici tu je Rusalka!
visit : Rusalka



U zdravom tijelu zdrav duh, live long and prosper , život je san, a san su i sami snovi!

Rusalka

ZdravaKrava

Iva Ralica Orečić

TEDx talks and destiny's child

20 svibanj 2014

Moraš biti siguran ako želiš tetovažu na licu prije nego se na istu obavežeš, rekla je Elizabeth Gilbert. Isto je s klincima. Al što ako ga dobiješ bez da to tražiš u ovom trenutku? Svijet nam se može promijeniti na način o kojem uopće nismo mislili, tako je sa svime. I što onda sa svim našim željama ili idejama? Da propadnu?


http://chocolateisnottheonlyfruit.blogspot.com/2013_11_01_archive.html

Istraživanja u SAD-u su pokazala da do 25 godine, 44 posto žena ima djecu. One fakultetski obrazovane, ali i one bez fakulteta danas jednako odgađaju brak do kasnih dvadesetih, ali i duže, prema REALATE institutu. Više slobode dulje vremena i tak te stvari. Institut za razvoj obrazovanja, ovaj naš u Hrvatskoj, kaže da su 6 posto studenata u Hrvatskoj - roditelji. Od toga, samo 1 posto redovni studenti.

Nemoj ne voljet djecu i htjet ih za 100 godina. Jer ćeš ga baš ti dobit. I to sad. Al bit će ti super ak dobiješ klinca. On je tak mali sav, i dragi i lijepi i sav je tak nježan i tak ga hoćeš pojest. Mislim, nisu sva djeca takva. Većina je zapravo neprivlačna. Al ne i vlastito.
Lijepo je doć kući i da te netko dočeka sav presretan što te vidi. I ne samo kućni ljubimac. Ali može i on ako te čini sretnim.
I kad potrči pa ti da pusu, joj ma to je najljepše! Čak i kad si nervozan i ne da ti se ništa u ovom životu i sve je bezveze. Osim ovog. Za 100 posto.

Za mame bez obzira što rade svakako preporučam ovaj blog:
momma's gone city

Život se ne mora i zapravo ne promijeni puno, ako to ne želiš. Malo dodaš bebu u "kave", malo puno u slobodno vrijeme, a i dalje se može ić na faks, "učit", imat hobije i izlazit. I stavit ga u sjedalicu i putovat s njim. Sve je stvar multitaskinga, kao i u medijima.

I dalje je bitno imati ciljeve u životu, i dalje su bitne nove ideje i nove zamisli. Upravo na ovoj stranici se one mogu podijeliti s ostatkom svijeta: TEDx . Tu se mogu naći i razna iskustva pa tako i ona mladih majki ili majki s karijerom. A studenti su smatram, između. Čak bliže karijeri ako ćemo iskreno. A ako ne za razvoj vlastitih ideja bilo o majčinstvu bilo o projektu VENUS onda je ova platforma super za slušanje tuđih - manje ili više pametnih.

TED_ideje mijenjaju život

Albus Dumbledore, ili scenarist, a možda i neka treća osoba, rekao je da naši izbori pokazuju tko smo mi, a ne naše mogućnosti. Naravno da o mogućnostima puno toga ovisi, ali u životu je najbolje uzdati se u se i svoje kljuse. Dobro mi idu ove izreke. Ali zbilja ima nešto u njima.


http://webneel.com/motivational-posters-quotes

Svakako, dobar, kvalitetan i ispunjen život ne samo da se može, a i pogotovo vodi, kad su djeca u pitanju. Ni meni se prije nisu sviđala, ma ni sad, nema mi gore nego kad čujem "cendranja" ili kad krenju druženja s drugom djecom ajme ja ne znam šta ću ak će ta djeca bit naporna... Al moj je uvijek moj i najdraži mi je. Ili čak jedini drag. Ali ta djeca, to je kao cilj života, viša misija, radost i sreća i ostale nadahnjujuće riječi koje su već zbilja isfurane.

BUKOWSKI _ KICK ASS LIFE

Al sve ove stvari oko uspješnog i super života već znamo : vjeruj u sebe, budi jak, želi najbolje i još sto toga. Svatko treba naći svoj smjer i način na koji će se njime kretati. A ako se nešto neočekivano dogodi, samo je bitno to pretvoriti u vlastitu prednost. Što god to bilo jer da je moglo drugačije, drugačije bi bilo. Sve se događa s razlogom. OK sad sam više pretjerala s izrekama. Al eto.

I dobro, sad, tko ti kriv, čuvaj dijete i snađi se za faks. I obrnuto. Ja se osobno nisam našla u tom problemu, ali suosjećam s drugima. Iako uvijek kažem da se treba znat snać. Život se mijenja samo koliko mu sami dopustimo.

IvaRO

Batman my man

14 svibanj 2014

Od dana kad su stripovi o Supermanu i Batmanu započeli suživot na policama knjižnica i trgovina, fanovi se ne mogu složiti oko toga tko je bolje. „We agree to disagree“ i spike.
Borba ovih dvaju heroja se nastavila i sljedećih desetljeća pa evo je i danas. Debata bi mogla potrajati koliko i svijet, stoga da kažem jednom zauvijek zašto bi Batman svaki put mogao pobijediti. I to na velikom ekranu.


(http://en.wikipedia.org/wiki/Superman_logo, http://whatculture.com/wp-content/uploads/2012/10/batman-logo.jpg )

Svaki fan Supermana bi sigurno spomenuo supermoći njihova ljubimca. Iako je vrlo praktično u borbi, ali i u životu, upravo zbog tih supermoći, Superčovjek ima i superslabost. Kriptonit. Njega, priča se, nema u beskonačnom izobilju, ali ga ima. A čovjek kao Batman bi mogao smisliti i neku alternativu, jer eto, danas za sve postoji alternativa. Nekad ne tako dobra, ali nekad baš i bolja.
Uglavnom, blizu kriptonita superman ( zapravo čemu uključivati caps lock, a mogla sam, a ne da sad tu pišem) postaje laka meta. E sad, ako batmana upucaju on bi mogao umrijeti. ALI ipak ne bi, jer ga neće nikada upucati jer je pametan ful i uvijek ima pancirke i neprobojne plašteve i svašta, dobro ne baš sve, al ne možeš upucat batmana. On je jako pametan.

Ljudska inteligencija na nivou. Iznad nivoa. Dakle, na velikom umu svijet ostaje. Veliki um može se riješiti svake slabosti, a logika kaže da je superheroj bez slabosti bolji nego onaj koji ih ima. U jednoj od knjiga, tj stripova, u dijelu „The Dark Knight Falls“ batman zbilja porazi supermana, pogodi ga elektricitetom i onda baci na njega str(j)elicu od kriptonita. Zapravo dođe Zelena Strijela, koje glupo ime Green Arrow, al nema sad to veze. E sad u toj epizodi kao postaju prijatelji, a prijatelji su tu da nas podupiru, a ne da nas oslabe i ubiju pa ne bi bilo zgodno, tako da superman ostane živ i svi sretni. Imao je i batman tu problema nekih, al ništa strašno jer sve je super i sve je za pet jer su prijatelji. Iako ga je batman porazio. Odnosno ful bi mogao.

Batman je uza sve i popularniji, pokazalo je to, naravno i moje istraživanje, ali i statistike prema kojima „Batman forever“ ima najviše bodova u istraživanju o gledanju filmova o superherojima u SAD-u. Dobro, koga briga za statistike, one ionako lažu, ali ja ne lažem. Mojih 85 posto ispitanika od njih 2300 navija za batmana. I svi se mogu s njim poistovjetit, malo je teže skužit aliena. Dobro, možda nekima nije, al ono, općenito govoreći. E sad, zašto je bolje da smo na batmanovoj strani, zašto bismo se poistovjetili s njim? E pa to je radi uspostavljanja veze pomoću koje nekome vjerujemo. Batman je kao dijete izgubio roditelje i obećao je da će se boriti za sve one koji pate.

A sad, batmana u filmu uglavnom glume zgodniji glumci od onih za supermana. Uglavnom, nadajmo se da ćemo i mi jednog dana postat tako pametni i bogati i zgodni i spašavati svijet. Nemreš se baš nadat da ćeš imat supermoći. Dobro, ja mislim da ih imam, al nemreš se baš nadam tome. To je za djecu. Mi veliki znamo da nema supermoći. I s tim svojim moćima, superman dofura i hrpu ludih vanzemaljaca na ovu našu sirotinju Zemlju i super, baš ti hvala, nemamo dosta zločinaca. I još da dodam za kraj: batmobile. I rest my case.
Al ne bih baš sad s ovim na sud.

http://yamininaidu.com.au/latest-posts/batman-trilogy-can-teach-leaders/ ZA BUDUĆE VOĐE

Iva Ralica Orečić

All the President's Men

06 svibanj 2014

Film Alana Pakule iz 1976. s Dustinom Hoffmanom i Robertom Redfordom u glavnim ulogama jedan je od najznačajnijih za novinarsku struku.


(http://www.imdb.com/title/tt0074119/)

Napravljen prema istinitom događaju, o aferi „Watergate“ koja je uzdrmala američku političku, ali i sveukupnu svjetsku scenu, film "Svi predsjednikovi ljudi" detaljno prikazuje sve situacije važne za otkrivanje skandala u čijem je vrhu bio i tadašnji predsjednik SAD-a Richard Nixon. Kao i svaki novinar željan otkrivanja istine, kako za sebe, tako i za svoje sugrađane, dvojica novinara Washington Posta, Bernstein i Woodward, ispitivajući provalu u sjedište Nacionalne demokratske stranke, otkrivaju da iza svega stoje Republikanci te vrh tadašnje američke politike, ljudi najbliži predsjedniku Nixonu. Ako se zapitamo što bismo mi učinili, odgovor nije tako lak kao što se čini na prvi pogled (no, kaj, reci istinu). A svaki bi se novinar, koji bi se susreo s takvim slučajem čiji su glavni akteri najmoćniji ljudi države, mogao naći pred dvojbom objaviti ju ili ne. Valjda najčešće i je tako. S jedne strane zamjeriti se moćnima, strahovati čak i za život,a s prisutnom mogućnošću da ljudi nikada u potpunosti ne povjeruju napisanom osim ako jednog dana ti isti akteri budu pravomoćno osuđeni ili barem priznaju krivicu ili se s druge strane odlučiti na neobjavljivanje, na zatvaranje oči pred istinom, bilo zbog straha od gubitka posla ili upravo spomenutog, gubitka vlastitog ili života bliskih osoba.
Ili ako ti ponude novac, uzmi ga i briši što dalje. Kaj, ti znaš istinu, al' imaš i novac.
Teško je reći „što bi bilo kad bi bilo“ jer odluka se može donijeti tek u danom trenutku. Ali u svakom slučaju, ispravno bi bilo reći istinu. Ali koliko istina vrijedi za pojedinca, koliko mu pomaže, a koliko ga može uništiti?
Zeznuta je to stvar, istina. Međutim ja smatram da ju je uvijek bolje znati, nego ne znati. A objavit' ili ne, kako tko hoće.

U svakom slučaju, ovim odličnim filmom s isto tako odličnom glumačkom ekipom, lako se uživjeti u ulogu ovih novinara i njihov zadatak otkrivanja spletki u svijetu u kojem se one nalaze iza svakoga ugla. Baš kao i opasnosti.

Nadajmo se da će novinari prepoznati važnost istine u svakom trenutku jer upravo je sloboda medija ono što pridonosi očuvanju demokracije, koliko god ona zapravo bila loša. Pa ako još niste, pogledajte ovaj film i prenosite istinu drugima, recite kako ih se obmanjuje i njima manipulira. Pokažite da istina još uvijek ima vrijednost.

IvaRalicaOrečić

Man on wire + Ocean's 11

28 travanj 2014


Čovjek na žici dokumentarni je film koji prikazuje put Philippea Petita do konačnog cilja: „šetnje“ na metalnom užetu između krovova dviju zgrada WTC-a. Oceanovih 11 igrani je film u kojem 11 kriminalaca i suradnika pljačka kasino u Las Vegasu.


http://www.answers.com/topic/philippe-petit

http://ptskahill.com/electricslugs/2011/11/17/philippe-petit-on-creativity/


http://aneeshchaganty.wordpress.com/tag/oceans-11/

Iako se radi o različitim temama, između filmova postoje mnoge sličnosti. Jedan rekonstruira istinite događaje, a drugi je stvoren na temelju fikcije, no u oba se radi o radnjama koje su ilegalne i potiču rast adrenalina kod gledatelja. Uz to, pripreme su za „podvige“ i u igranom i u dokumentarnom filmu trajale dugo. Philippe se uistinu spremao godinama kako bi prohodao na žici: svakodnevno vježbanje i fizičke te psihičke pripreme, okupljanje ekipe i smišljanje plana kako ulaska u zgradu tako i izvedba samog hoda. Tijekom gledanja igranog filma znamo, naravno, da se radi o fikciji, no i likovi u filmu su imali dvotjedne pripreme, okupljanje ekipe i smišljanje ulaska i izlaska iz zgrade. Igrani filmovi u sebi uglavnom sadrže puno više akcije nego dokumentarni, no Čovjek to svojom temom, radnjom, izvedbom, načinom snimanja te, očito, montažom, u potpunosti opovrgava. Ne samo da su akcija, pokret i napetost prisutne cijelo vrijeme, već smo svjesni i da se to uistinu dogodilo, da je Philippe Petit doista bio na visini višoj od 500 metara i hodao na žici 45 minuta.


http://www.thekingsoftheblog.com/nombres-de-nino-daniel/

Danny Ocean je oko sebe za pljačku okupio najbliže suradnike, avanturiste i ljude predane radu i cilju koji žele postići. Phillipe Petit je to isto učinio u stvarnom životu. I on se konzultirao s arhitektima i inžinjerima te nabavio planove zgrade, baš kao i Danny Ocean. Cijeli je pothvat bio izazovan i sigurno više pripada svijetu ilegale, špijunaže i tajnih akcija, nego svakodnevnom životu. Također, među ekipom koja zna da će biti uhićena jer čini nešto protuzakonito, javljaju se tenzije i strah hoće li njihov glavni „lik“ preživjeti. Situacija u kojoj su se obje ekipe našle u susretu s policijom odnosno čuvarima, također ih zbližava jer se strah, nervoza i neizvjesnost hoće li ih otkriti i hoće li sve propasti, najbolje reflektira na gledatelja.

Glazba u oba filma potiče akciju i dinamiku i pridonosi veličini obiju situacija, iako se u jednoj, jednostavno rečeno, krade, ali svi to oni čine radi nekog višeg cilja. Također, i sama izvedba, kako pljačke, tako i hoda po žici, u svakoj je sekundi ispunjena napetošću i uzbuđenjem. Naravno, Čovjek na žici ako padne, sigurno je da neće završiti u zatvoru, jer će vrlo vjerojatno okončati život. A ta sama želja da se učini podvig koji bi se mogao proglasiti i suicidalnim, a iz nekih unutarnjih, samo pojednicima poznatih razloga, sama po sebi je spektakularna. Posebno kad takvu temu dokumentarac predstavi na odličan način, blizak filmu, a opet ispunjen intervjuima koji ga vode i pričaju priču, bez prisutnosti novinara, te naravno originalnim snimkama. Obiluje akcijskim scenama, špijuniranjem, planiranjem, prisutne su i ilegalne radnje koje samo pojačavaju napetost: krivotvorenje papira, pretvaranje i korištenje rekvizita koji stvaraju lažni identitet, razgovor s radnicima kako bi se najbolje isplanirao ulazak i osigurao hod „na rubu života“.


http://www.vanityfair.com/online/daily/2008/10/top-of-the-line-photography

Stvarni ljudi u Čovjeku na žici ponovo proživljavaju situaciju, ovaj put pred kamerama. Pokazuju osjećaje i prisjećaju se strahova i nadanja. U svakom slučaju ovaj film pokazuje puno više osobnih emocija no što je to u Oceanovih 11. Osim stalno prisutnog osjećaja divljenja, u oba filma prisutna je i provokacija koju likovi i stvarne osobe izazivaju kako kod ostatka ekipe, „protivnika“ i mase ljudi, tako i kod gledatelja. A upravo gledatelja treba potaknuti na razmišljanje o pogledanom i na vlastitu akciju, pokazati da ako nešto želiš, ništa nije nemoguće.

suicidal

Iva Ralica Orečić

Zapamti Memento

15 travanj 2014


Leonard (Guy Pierce), pokušava riješiti ubojstvo svoje žene, no svaki mu dan počinje bez sjećanja na prethodni te ovisi o svojim prethodno napisanim bilješkama. Originalnost ovog filma iz 2000. godine Christophera Nolana, temeljen na kratkoj priči njegova brata „Memento Mori“ mora biti uzeta u obzir kada se govori o najboljim filmovima ikada. Sama je radnja zaniimljiva, no fokus je na strukturi koja se sastoji od dvije vremenske crte od kojih se jedna kronološki kreće naprijed, a druga otkriva detalje unatrag. Mind game za pet!


(http://www.imdb.com/title/tt0209144/)

Film započinje fotografijom mrtvog muškarca nakon čega ista izblijedi, super način da se pokaže da bismo trebali obratiti pažnju na film. Ili barem sljedeću scenu. Radnja se tada odvija unatrag i prikazuje se sam čin ubojstva. Zatim slijedi crno – bijela scena Leonarda i njegovih bilješki, papira, fotografija i tetovaža koje ga podsjećaju na tragove koje je našao i zapisao prije no što je izgubio pamćenje. Jedino što zna je ime ubojice svoje žene : John G. Zahvaljujući bilješci koju je našao, Leonard susreće Natalie koja primijeti da on zapravo nosi odjeću njena dečka. Iako izgleda kao da mu pomaže, Leondarda na nju upozorava njegov kontakt, Teddy. No postoji i Teddyijeva fotografija na kojoj piše da mu se ne smije vjerovati. Svake sekunde se saznaju novi detalji koji potvrđuju da zapravo ne znamo što se točno događa. Iako je pomalo frustrirajuće ne biti „sveznajući gledatelj“, u ovom filmu nema ni vremena razmišljati o tome jer se radnja konstantno kreće! Do samog kraja čovjek nije ni u što siguran, a pitanja ostaju i nakon što film završava.

„Memento“ pruža sve što triler može: ne može se prestati gledati, gledatelj se uživi u radnju i glavnog lika, a i razmišlja se o njemu i nakon što završi. Gotovo sve, ne mogu baš reći da vrvi zgodnim glumcima. No u svakom slučaju, stalno se nešto događa i ako se nešto čini nevažnim, e pa nije. Nakon što film pogledate jednom, vjerojatno ćete željet i ponovo, barem da se popune prazna mjesta u vlastitom sjećanju. Carrie-Anne Moss glumi Natalie i dobra je izbor za prikaz nježnje, ali i divlje strane lika. Guy Pierce zaslužuje sve nominacije za najboljeg glumca. Dobro, možda jedna previše. Prvi izbor za ulogu Leonarda bio je Brad Pitt, koji bi sigurno odradio odličan posao, no zašto ne bi i Guy dobio svojih prvih pravih pet minuta slave nakon uloga iz filmova s B – liste? U svakom slučaju, struktura filma kao ono najbitnije je, rekla bih, bezvremenska, a možda i bez mana. Možda koja tu i tamo, ali zanemariva u široj slici. Svakako, film za pogledati što prije!

Iva Ralica Orečić

De Brevitate Vitae

06 travanj 2014

Ostati ili otići?

Često je odgovor težak. Osobito ako se radi o mjestu župana. Ili županice. Budući da mnogi hrvatski političari kao uzor navode države sjeverne Europe, prisjetimo se prošlogodišnjeg događaja: u Latviji je čak premijer dao ostavku zbog urušavanja krova. Bez obzira nalazi li se u pozadini strah od sankcija za korupciju ili osjećaj moralne odgovornosti, pametno je otići na vrijeme, značilo to i u zadnji čas. No daleko je Latvija.

U Hrvatskoj, kad sjedneš na stolac, uzmi sve ili ništa. Ionako je „bilo zapravo ovako“, a „mislili smo“ i „nismo znali“. Opravdanje uvijek postoji. Ali nije svako i opravdano. I djeca mogu objasniti prepisivanje u školi - žele bolje ocjene. Logično je onda prepisivati diplomski ili jednostavnije kupiti diplomu, za bolje radno mjesto i bolji život, zar ne? Reklo bi se „stariji-pametniji“, ali sve je relativno.

Dakle hrvatsko rješenje je: ostati dok ne uzmeš što možeš, a otići ako treba drugdje uzeti. Pa, ako ništa drugo, praktično je. Kao i ostanak mladih školovanih ljudi u Hrvatskoj. Jer svakako bi bilo lijepo da joj se vrati ono što je u njih tijekom školovanja uložila. Koliko god to bilo. Ali možda se mogu vratiti kao investitori i tako vratiti svim dobrim ljudima. I hrvatskim ljepotama. Ili ih kupiti, kad se već sve rasprodaje, pa neka barem ostane in the family, među Hrvatima.
Argumenti za ostanak mogu biti čvrsti, ali oni poput „ovo je moj dom“ i „Hrvatska je prekrasna“ ne znače nužno i bolji život. Samo od zraka se ne živi. Neophodan je, barem dok ne razvijemo škrge jer ledenjaci se tope, ali nije dovoljan. Hrvatska može biti moj dom i dok ne živim u njoj, jer dom je gdje je srce, i dalje može imati jezera i šume i more, ali i veze i korupciju. Nadam se ovog posljednjeg ubuduće sve manje. S druge strane i tih veza ima svugdje, nismo baš specifični u svijetu. Prosječni hrvatski mentalitet, čast mnogim iznimkama, zato je. Kad profesor, doktor, stranac, u ovom slučaju Amerikanac, javi studentima kojima predaje na fakultetu Sveučilišta u Zagrebu da dolazak na predavanje nije obavezan, čudno mu je kad se pojavi dvoje ili troje ljudi. Jer u SAD-u nema toga. Barem ne previše. Treba li, dakle, biti čudno što je netko uopće došao ili što ostali nisu? Ili svi znaju sve ili ih ne zanima nešto što ne znaju. Možda je kolegij zapravo beskoristan, pa čemu da trošimo svoje dragocjeno vrijeme? Ionako nismo tu da učimo, nego da dobijemo diplome. A onda umjesto „Gaudeamus Igitur“ pjevajmo „should I stay or should I go?“. Barem dok ne napravimo hrvatsku verziju. sretan


(http://srednja.hr/Studenti/Vijesti/Profesija-student-Ovi-znakovi-pokazuju-da-jos-niste-spremni-za-diplomu)


Iva RO

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.